Uzroci sloma novčanog sustava na osnovi zlata

Novčani sustav na osnovi zlata doživio je slom zbog:

1. gubitka zlata usred trošenja, izlizivanja zlatnika. Zbog težnje pojedinaca da posjeduju zlato, novac se povlačio iz prometa i tezaurirao, što je dovodilo do poremećaja gospodarske ravnoteže.
    
2. jer su nepotpuni zlatni novčani sustavi (na osnovi zlatnih poluga i zlatnih deviza) omogućili uštedu zlata ali nisu mogli spriječiti emisiju novčanica preko dozvoljene granice.
    
3. političkog rizika. Zlatna rezerva se mogla deponirati kod stranih banaka i u slučaju rata postojao je veliki rizik gubitka novčanih rezervi.
    
4. jer je na temelju automatizma u reguliranju količine novca stvoren privid da se njime gospodarstvo opskrbljivalo potrebnom količinom.
   U sustavu sa zlatom u opticaju zbog ograničenosti količine zlata u prirodi, emitirala se uvijek manja količina novca od one koja je potrebna gospodarstvu.
   Kod zlatno-polužnog i zlatno-deviznog sustava u opticaju su bile novčanice a problem osiguranja potrebne količine zlata bio je još teži.
   Razlikujemo dvije teorije koje su se bavile problemom količine novca u gospodarstvu:
   1. TEORIJA CIRKULACIJE (Currency principle)
   Ova teorija je zastupala potrebu 100%-tnog pokrića novčanica jer je u opticaju mogla biti samo ona količinanovčanica koja odgovara vrijednosti zlata u trezorima banke.
   2. TEORIJA BANKARSKOG NAČELA (Banking principle)
   Ova teorija je prepuštala državi ili banci da odredi postotak pokrića novčanica u zlatu.
    
5. neravnomjernosti u gospodarskom razvoju zemalja koje su primjenjivale zlatni novčani sustav.

Novčani sustav kroz povijest (8)

6. VALUTA NA OSNOVI ZLATNIH DEVIZA

Ovaj sustav najprije se pojavio u kolonijalnim zemljama koje su kao osnovu svoje valute uzele valutu svoje meropole. Zlatom ojačan novac metropole davao je kolonijalnom pučanstvu povjerenje u novčani sustav.

Primjenjivao se u dijelovima Indije koji su bili pod vlašću Nizozemske, zatim u Argentini, Austro-Ugarskoj, Rusiji i Filipinima.

Karakteristike ovog sustava su:

1. emisijska banka ima zakonsko pravo da sav, ili najveći dio svoje novčane rezerve drži u zlatnim devizama. Zlatna deviza je strani novac koji ima pokriće u zlatu.

2. Imaocu novčanica koji ih je želio zamijeniti za zlatne devize emisijska banka je bila obvezna isplatiti odgovarajuću svoju zlatnih deviza.

3. Tečaj valute u ovom sustavu nije bio prepušten tržištu i njegovim zakonitostima već ga je određivala država.

Novčani sustav kroz povijest (7)

5. VALUTA NA OSNOVI ZLATNIH POLUGA

Karakteristika ovog sustava je da valutarni novac nije zlato već je to bio papirni novac čije su jedinice bile definirane u zlatu. Njihova vrijednost (vrijednost novčanica) je bila promjenjiva i ovisila je o odnosu između uvoza i izvoza zlata. Vrijednost novčanica se pri većem uvozu smanjivala i suprotno.
Za pokriće novčanica služile su zlatne poluge koje su bile pohranjivane u emisijskoj banci. One su mogle biti zamijenjene za novac samo ako se radilo o većoj količini novca.

Novčani sustav kroz povijest (6)

4. ZLATNA VALUTA SA ZLATOM U OPTICAJU

Ovaj sustav primjenjivao se u Engleskoj, Njemačkoj, u zemljama članicama "Latinske novčane unije", u SAD, Austro-Ugarskoj, Indiji itd.

Karakteristike sustava zlatne valute sa zlatom u opticaju su:

1. Novac pune vrijednosti je onaj koji je iskovan od zlata.
2. Nominalna vrijednost kovanog novca odgovara njegovoj stvarnoj vrijednosti (npr. ako je na novcu naznačeno da predstavlja 5 mg zlata, tada je u njemu i sadržana ta količina zlata).
3. Od kovnice novca svatko je mogao tražiti onoliko iskovanog novca koliko je zlata predao.
4. Novčanice koje izdaje emisijska banka surogat su zlatnog novca i zamjenjive su svakog trenutka za zlatni novac.
5. Najznačajnije obilježje ovog novčanog sustava je AUTOMATIZAM, kojim se količina novca u opticaju regulira "sama po sebi". 
• U opticaj se pušta ona količina novca za koju se smatra da je dovoljna da se može razmijeniti ponuđena roba. Svako odstupanje od potrebne količine novca u opticaju izaziva neravnotežu u gospodarstvu. Veća količina novca od potrebne smanjuje njegovu vrijednost što dovodi do porasta cijena, inflacije i poremećaja u gospodarstvu.
• Logika automatizma zlatnog novčanog sustava očituje se na sljedeći način:
- na domaćem području:
Svako povećanje u proizvodnji zlata izaziva porast domaćih cijena drugih proizvoda, a to privlači poduzetnike da se orijentiraju na proizvodnju tih proizvoda jer imaju veću mogućnost zarade nego u proizvodnji zlata. Pad proizvodnje zlata smanjuje količinu novca što izaziva pad cijena proizvoda i uspostavljanje ravnoteže u gospodarstvu.
- na području gospodarskih odnosa s drugim zemljama:
Povećana količina novca u opticaju izaziva porast domaćih cijena, posljedica toga je povećan uvoz robe, ako je jeftinija od domaće, a uvozna se roba plaća zlatnim novcem. Odljev domaćeg novca u inozemstvo izaziva pad domaćih cijena i uspostavljanje ravnoteže.
Na taj se način količina potrebnog novca u opticaju automatski određuje. Zahvaljujući njegovom automatizmu uspostavlja se stabilnost nacionalnih gospodarstava kroz određeno vrijeme.

Novčani sustav kroz povijest (5)

3. SREBRNA VALUTA

Sustav srebrne valute naziva se još i MONOMETALISTIČKI sustav jer se novac kovao samo iz srebra, tj. iz kovine jedne vrste.
Ovaj sustav primjenjivao se u zemljama na čijem su se području nalazili bogati rudnici srebra. Primjenjivao se u drugoj polovici 19. st. u nekim državama Europe (Nizozemska, Njemačka, Austro-Ugarska) i Rusiji, zatim Indiji i Kini

Stručne obavijesti RRIF-a 06/2011

I. SVOTE NAKNADA, POTPORA I NAGRADA KOJE SE MOGU ISPLATITI BEZ POREZA (pdf) II. PLAĆE – OSNOVICE, STOPE DOPRINOSA, POREZA I PRIREZA I UPLATNI RAČUNI (pdf) III. OPOREZIVANJE DRUGIH DOHODAKA I DOHODAKA OD KAPITALA (pdf) IV OBVEZE OBRTNIKA I SLOBODNIH ZANIMANJA – DOHODAŠI I DOBITAŠI (pdf) V. STOPE DOPRINOSA IZ I NA PLAĆE KOD PRAVNIH I FIZIČKIH OSOBA (pdf) VI. DVOSTRUKO OPOREZIVANJE – PREGLED MEĐUNARODNIH UGOVORA (pdf) VII. PODSJETNIK ZA ZAKONSKA PLAĆANJA I OBVEZE U LIPNJU 2011. (pdf) VIII. RAČUNOVODSTVENE INFORMACIJE (pdf) IX. FINANCIJSKE OBAVIJESTI (pdf) X. PREGLED UPLATNIH RAČUNA U 2011. (pdf)

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu

Dana 03. lipnja 2011. godine u ‘Narodnim novinama’, br. 61/11 objavljene su izmjene i dopune Zakona o radu. Pročišćeni tekst istog potražite ovdje.

Novčani sustav kroz povijest (4)

 
2. DVOJNA VALUTA

Za sustav dvojne valute karakteristično je da država utvrđuje međusobni odnos vrijednosti između dviju valuta (zlata i srebra) koje na njezinom području imaju ulogu novca.
Dakle, kod dvojne valute zakonski je određen odnos između zlata i srebra.
Dvojna valuta primjenjivala se u Engleskoj i u Francuskoj, koja je 1803. g. odredila vrijednosni odnos između zlata i srebra kao 1:15,5. Zlato i srebro u prometu su bili ravnopravni i plaćanje se vršilo onom valutom (kovinom) koju je odredio dužnik ili vjerovnik.
Nedostatak ovog sustava je što se zakonom utvrđen odnos između zlata i srebra razlikovao od njihovog odnosa na slobodnom tržištu.

Ako se proizvodnja srebra povećavala, povećavala se i ponuda na tržištu pa je njegova cijena padala. To je poticalo izvoz zlata kojim se kupovalo srebro i kovalo u valutarni novac i na taj način se u prometu povećavala količina srebrnog novca u odnosu na zlatni.

Iz ovog primjera vidimo da lošiji (manje vrijedan) novac potiskuje iz prometa bolji (vredniji). U novčarstvu se ova pojava naziva GRESHAMOVIM ZAKONOM. Zakon je dobio naziv po engleskom trgovcu Thomasu Greshamu (1519.-1579.) koji je uočio da se zakonski utvrđen odnos kod dvojne valute djelovanjem tržišta mijenja i jeftiniji novac uvijek potiskuje iz prometa vredniji novac.

Kao posljedica djelovanja ovog zakona ulogu novca u zemljama s dvojnom valutom naizmjence su preuzimali srebro i zlato, ovisno o opsegu proizvodnje i veličini potražnje na tržištu. Da bi se spriječio odljev zlata kao vrednije valute pojedine zemlje sklapale su međunarodne sporazume. Tako je 1865. godine formirana "Latinska novčana unija" (Francuska, Italija, Švicarska, Belgija i Grčka) kad je prihvaćen odnos između zlata i srebra kojeg je utvrdila Francuska.
Kad je cijena srebru bila niža, ove zemlje kovale su novac od srebra i, stavljajući ga u opticaj, potiskivale zlatni novac. Međutim, odugovlačenjem izrade srebrnog novca i do godinu dana smanjivao se njihov interes za taj posao pa se smanjivao i interes za ostvarivanje dobiti.
1873. godine srebro je demonetizirano, što je uzrokovalo pad njegove vrijednosti prema zlatu i drugoj robi.

Novčani sustav kroz povijest (3)

 
1. PARALELNA VALUTA

Karakteristika sustava paralelne valute je da ulogu općeg sredstva razmjene imaju dvije valute (zlato i srebro) čiji vrijednosni odnos nije bio zakonom određen. Taj je odnos bio prepušten tržištu i automatski se mijenjao zajedno s promjenom u odnosima ponude i potražnje. Plaćanja su se obavljala onom valutom koju su stranke dogovorile.

Novčani sustav kroz povijest (2)

 
Novac je tijekom razvoja novčanog sustava prolazio kroz sljedeće faze:

1. paralelna valuta
2. dvojna valuta (bimetalizam)
3. srebrna valuta
4. zlatna valuta sa zlatom u opticaju (gold specie standard)
5. valuta na osnovi zlatnih poluga (gold bullion standard)
6. valuta na osnovi zlatnih deviza (gold exchange standard)

Novčani sustav kroz povijest (1)

 
Prije pojave novca vršila se razmjena proizvoda za proizvod (razmjena od oka).
Usavršavanjem naturalne razmjene neki su se proizvodi zbog svoje kvalitete počeli češće upotrebljavati pri razmjeni. To su bili najprimitivniji oblici novca (drveni, kameni i kovani predmeti, koža).

Tijekom vremena je ulogu sredstva razmjene preuzimala ona roba koja se zbog svoje upotrebne i prometne vrijednosti lakše razmjenjivala od druge robe (stoka, školjke, krzno, žito).

Razvojem trgovine ulogu novca dobili su metali (osobito plemeniti). Od metala se kovao novac (pa se metali zovu i kovine), koji je vremenom bio zamijenjen banknotama iz kojih se kasnije razvio papirni novac.
Uporaba kovina kao novca izazivala je niz teškoća jer je zbog potreba trgovanja prenošenje kovanog novca bilo teško i opasno i zato što se kovani novac upotrebom trošio te se tako smanjivala težina plemenite i skupe kovine.
Zbog toga je kovina zamijenjena potvrdama - certifikatima. Njima su zlatari potvrđivali njihovom imaocu da su deponirali kod njih zlato ili srebro i da na temelju njih mogu podići naznačenu količinu plemenite kovine. Pošto je sve manje deponenata tražilo zamjenu potvrda za deponiranekovine, zlatari su uvidjeli da za njih nema rizika ako izdaju potvrde kojih je ukupna vrijednost veća od vrijednosti deponirane kovine pa su počeli odobravati kredite.

Vremenom su ulogu zlatara preuzele banke, a posebno EMISIJSKA BANKA. Potvrde koje su banke izdavale nazivaju se BANKOVNE NOTE ili BANKNOTE. Njima su se banke obvezivale da će njihovom donosiocu isplatiti određenu svotu valute.
Kad su banke ukinule zamjenjivost banknote za valutu, banknota je iz osnova promijenila svoje značenje. Tada je država donijela propis kojim je banknotu proglasila zakonskim sredstvom plaćanja. Od tada se banknotom može namiriti svaki novčani dug a njeno se priznanje kao sredstva plaćanja ne smije odbiti.

Pravna i gospodarska pojava novca

 
Za novac kao pravnu pojavu bitno je da je on "atribut suverene vlasti" i "jedan od vrhunskih izraza državnog suvereniteta". Novcem se izmiruju novčane tražbine ali i druge obveze. Stvari koje su u ulozi novca imaju, u odnosu na istvovrsne i sve druge stvari, poseban položaj i pravnim se jezikom nazivaju "REI SUI GENERIS" (lat. svojevrsne stvari).

S gospodarskog stanovišta novac je bitan element svakog gospodarskog posla a time i cjelokupnog nacionalnog bogatstva.
Znamo da je svaki novac roba, stvar (nekad su to bile školjke, platno, žito, kasnije kovine a danas papir). Stvari koje su u funkciji novca razlikuju se od istovrsnih i svih drugih stvari po tome što su posrednici pri razmjeni. Tu sposobnost priznaje im država svojim pravnim propisima. Država priznaje i njihovu nominalnu vrijednost, tj. onu vrijednost na koju glasi pojedina valuta.
Stvarnu (tržišnu) vrijednost novca koja je predmet istraživanja gospodarskih znanosti određuje tržište na osnovi veličine ponude i potražnje.
Povećanje ponude robe uz nepromijenjenu količinu novca i nepromijenjene druge uvjete POVEĆAVA njegovu stvarnu vrijednost. U tom slučaju je za kupovinu veće ili jednake količine robe potrebno manje novca jer jedna novčana jedinica ima veću vrijednost.

Obveze čiji predmet je novac drugačije su pravno uređene nego sve druge obveze.
Novčana je obveza, za razliku od drugih obveza, pravno neuništiva. To vrijedi i u slučaju da se promijeni valuta ili da se njezina vrijednost smanji zbog inflacije.

Budući se po svojoj prirodi novčana obveza temelji na nominalističkom načelu, svaka je takva obveza određena brojem novčanih jedinica. U skladu s ovim načelom, dužnik je obvezan vratiti onoliki broj novčanih jedinica koliki je pozajmio, unatoč tom ešto se vrijednost svake od njih od trenutka pozajmljivanja do trenutka vraćanja promijenila.

Da bi se i dužnik i vjerovnik, a posebno vjerovnik, zaštitili od nepovoljnih posljedica primjene tog načela, primjenjuju se zaštitne klauzule. Pomoću klauzula se nominalna vrijednost neke novčane obveze vezuje za određenu robu (čija je vrijednost stabilnija od novca) ili za valutu, odnosno za indeks cijena određenih proizvoda.

PRIMJER
Dužnik je pozajmio 60.000 HRK. U trenutku zaduživanja taj iznos odgovara službenom tečaju od 1.000 EUR. Prilikom vraćanja zajma on se obvezuje da će vratiti onoliko novčanih jedinica koliko tada iznosi vrijednost 1.000 EUR na našem novčanom tržištu.

Količina novca potrebnog u opticaju

 


ZSRC - zbroj svih robnih cijena
PNK - prodaja na kredit
PZDO - plaćanje za dospjele obveze
BP - bezgotovinska plaćanja
K - kompenzacije
B - blago
INUizBuP - iznos novca ubačenog iz blaga u promet
BOIKN - broj opticaja istoimenih komada novca

Za određivanje količine novca u opticaju uzimamo u obzir sljedeće čimbenike:

1. zbroj svih robnih cijena, npr. 100 mlrd NJ (novčanih jedinica)

2. broj opticaja istoimenih komada novca, npr. 4
Što je brzina opticaja novca veća, to je manja količina novca potrebna u opticaju.

3. zbroj cijena robe prodane na kredit, npr. 15 mlrd NJ
Koliko je više robe prodano na kredit, toliko je manje novca potrebno u opticaju.

4. iznos dospjelih plaćanja, npr. 10 mlrd NJ
Što više ima dospjelih plaćanja u određenom razdoblju, to više treba novca u opticaju tj. povećava se količina gotovog novca u opticaju.

5. iznos bezgotovinskih plaćanja, npr. 40 mlrd NJ
Bezgotovinska plaćanja vrše se na temelju bezgotovinskog, žiralnog ili knjiškog novca. Za iznos bezgotovinskog plaćanja smanjuje se količina gotovog novca u oopticaju.
Kod bezgotovinskog plaćanja prodavatelj ne dobiva od kupca gotovinu već na njegovom žiro računu banka tu svotu unosi kao primitak, a na žiro računu kupca kao izdatak.

6. iznos kompenzacije, npr. 8 mlrd NJ
Što se više kupnji i prodaja međusobno kompenzira, to je manje novca potrebno u opticaju.

7. iznos novca pretvorenog u blago, npr. 5 mlrd NJ
Za taj iznos smanjuje se količina novca u opticaju.

8. iznos novca iz blaga ubačenog u promet, npr. 2 mlrd NJ
Za taj iznos povećava se količina novca u opticaju.



Vidimo da je promet od 100 mlrd NJ obavljen sa svega 11 mlrd novčanih jedinica (NJ).

Funkcije novca: svjetski novac

 
5. SVJETSKI NOVAC

Novac ima funkciju svjetskog novca kad služi za međunarodna plaćanja.
Međunarodna plaćanja obavljaju se devizama. Devize su sva strana sredstva plaćanja i sva kratkoročna potraživanja koja glase na stranu valutu. Potraživanja u stranim sredstvima plaćanja ostvaruju se mjenicama, akreditivima, čekovima, kreditnim pismima i drugim instrumentima koji glase na stranu valutu.

Danas u suvremenom svijetu kao svjetski novac, i to kao opće mjerilo vrijednosti služi američki dolar (USD, $).

Funkcije novca: sredstvo za zgrtanje blaga

 
4. SREDSTVO ZA ZGRTANJE BLAGA

- SREDSTVO ZA TEZAURIRANJE VRIJEDNOSTI
- POVLAČENJE NOVCA IZ PROMETA

Ova funkcija novca očituje se u tome da se novac povlači iz opticaja (prometa) i pretvara u blago. Novac se ovdje ne troši i ne pozajmljuje, već nagomilan kod pojedinca poprima funkciju blaga.

Tezaurirati novac znači staviti ga "na stranu" pa se tezauracija novca naziva i zgrtanje blaga. Dakle, novac se pretvara u blago i ima funkciju blaga kad se povuče iz opticaja i zadržava u tom nepokretnom stanju. Pretvaranje novca u blago zove se tezauracija.

Novac je pogodan za tezauraciju vrijednosti (da sačuva vrijednost) samo u stabilnim prilikama kada nema inflacije tj. pada vrijednosti novca.

Od funkcije novca kao sredstva za tezauraciju vrijednosti treba razlikovati štednju. Tezauriranjem se, za razliku od štednje, novac izdvaja iz prometa i time onemogućava njegova glavna funkcija - posredovanje u razmjeni. ŠTEDNJA predstavlja odricanje od potrošnje ali ne i izdvajanje novca iz prometnih tokova.

Novac se štedi najčešće u banci koja na primljena sredstva štedišama daje kamte. Iz prikupljenih sredstava banka daje kredite koji joj se vraćaju nakon određenog roka uz kamate.

Štednjom se, dakle, novac ne povlači iz prometnih tokova pa ostaje u funkciji općeg sredstva razmjene (prometnog sredstva), što nije slučaj kad se novac tezaurira.

Vidimo da se ostvarena vrijednost novca može čuvati na dva načina: tezauriranjem i štednjom.

Funkcije novca: platežno sredstvo

 
3. PLATEŽNO SREDSTVO

Razvitak robne proizvodnje i razmjene putem novca dovodi do toga da se prodaja robe vremenski razdvaja od njezina pretvaranja u novac.
Funkcija novca kao platežnog sredstva očituje se u tome da pri kupnji i prodaji novac funkcionira samo kao mjerilo vrijednosti a ne i kao prometno sredstvo, pri čemu se realizacija cijene robe odgađa za kasnije.
Dakle, radi se o odgođenom plaćanju jer se vrši prodaja robe na kredit (lat. credo = vjerovati).

Novac funkcionira kao platežno sredstvo onog trenutka kad dužnik - kupac ispunjava preuzetu obvezu prema vjerovniku - prodavaocu, dakle momentom plaćanja prije preuzete robe na kredit.
Kupoprodaja robe na kredit na osnovi funkcije novca kao platežnog sredstva ne odvija se bez ikakve garancije. Prodavatelj traži od kupca osiguranje izvršenja obveze, što kupac i čini putem mjenice, tj. kreditnog vrijednosnog papira. Mjenice koje glase na ime vjerovnika (REMITENTA) cirkuliraju umjesto novca prenošenjem (INDOSIRANJEM) NA DRUGE OSOBE (lat. indosare = prenijeti, staviti na leđa).

PRIMJER

Prodavatelj A prodao je robu kupcu B. B mu je izdao mjenicu za vrijednost prodane robe uz kamate do dana dospijeća mjenice tj. do dana do kojeg je preuzeo obvezu da će isplatiti vrijednost kupljene robe. Prodavatelj - vjerovnik, sada vlasnik mjenice, može mjenicom kupiti robu od trgovca C u visini mjenične svote tako da mu umjesto novca ustupi mjenicu naznačivši ga kao novog vlasnika mjenice. Na poleđini mjenice B daje nalog da se plati onome kojega je naznačio kao novog vlasnika (uz svoj potpis). Novi vlasnik mjenice može od dužnika B naplatiti iznos na dan njezina dospijeća, ali može i mjenicu prenositi dalje, sve do dana dospijeća. Na taj način mjenica putem indosiranja do dana dospijeća zamjenjuje novac pa se naziva KREDITNI NOVAC.

Uz mjenicu, u kreditni novac ubrajamo i ček.
Vlasnik novca može svoj novac položiti u banku koja mu otvara tekući račun. Tu mu novac stoji na raspolaganju i on ga može ili sam podizati ili ovlastiti drugog da ga podigne. To čini pomoću pismenog naloga banci da iz njegova pologa na tekućem računu isplati njemu ili drugoj osobi određenu svotu novca. Takav pismeni nalog banci da izvrši isplatu iz pologa vlasnika računa zove se ČEK. To omogućuje kupcu robe da protuvrijednost kupljene robe plati ne gotovinom već čekom. Primalac čeka može tim istim čekom dalje kupovati robu. Ček tako može cirkulirati i zamjenjivati novac u opticaju sve dok ga imalac ne podnese na isplatu.

Velik dio robnog prometa odvija se izravnavanjem dugova i potraživanja. Ovdje se radi o suvremenoj trampi - KOMPENZACIJI (vrši se razmjena robe za robu).

Danas se najčešće promet robe između poduzeća odvija putem žiro-računa pojedinog poduzeća što ga vodi banka. Na temelju toga velik dio robe realizira se putem žiro računa tj. bezgotovinskim plaćanjem.
Kupac robe daje nalog banci da s njegova žiro računa prenese određenu sumu novca na žiro račun prodavatelja. Naziv ŽIRALNI NOVAC potječe otud što on kruži s računa na račun (lat. gyrus = krug).

Npr.
A, koji ima na računu kod banke 100.000 N koristi se dijelom tih sredstava za plaćanje B, koji također ima žiro račun i npr. 100.000 N kod iste banke. U tom slučaju on daje nalog banci da s njegovog računa dio sredstava (20.000 N) doznači u korist računa B. Time je dio sredstava s računa A (20.000 N) napravio krug.



Žiralni novac nazivamo i depozitnim jer sredstva na računu A i B od 100.000 N predstavljaju polog - depozit, koji njihovim vlasnicima (A i B) daje pravo da njim raspolažu.

Pored naziva žiralni odnosno depozitni novac susrećemo još i nazive skripturalni ili knjižni novac, a također i naziv računski novac budući da taj novac egzistira na računima kod banke.

Funkcije novca: prometno sredstvo

 
2. PROMETNO SREDSTVO

Funkcija novca kao prometnog sredstva očituje se u tome da je novac posrednik u razmjeni između dvije robe.
Kao posrednik u prometu roba, novac omogućuje razmjenu jedne robe za drugu. Da bi se razmjena mogla izvršiti, novac mora biti realno prisutan. Bez njegove prisutnosti razmjena nije moguća.

Prelaženje robe iz vlasništva jedne osobe u vlasništvo druge osobe je promet robe. U tom prometu robe novac je posrednik u razmjeni.

R - N - R
(roba - novac - roba)

I.
Prva operacija je prodaja: R - N
Ako se proizvod ne proda, onda se vrijednost sadržana u tom proizvodu neće pretvoriti u odgovarajuću vrijednost sadržanu u novcu. Taj proizvod neće biti roba pa se rad utrošen u proizvodnju tog proizvoda neće priznati kao društveno potreban rad.

II.
Druga operacija je kupnja: N - R
Ova operacija je lakša od prve (R - N) jer novac kao opći ekvivalent, kao društveno priznatu vrijednost traži svatko, pa se prema tome i znatno lakše pretvara u robu nego roba u novac.

Pretvaranje robe u novac i novca u robu nazivamo metamorfozom robe.

Kružni tok procesa R - N - R jednog proizvođača isprepliće se s kružnim tokom drugog proizvođača. Ta se povezanost očituje u tome što je završetak procesa u kružnom toku R-N-R jednog proizvođača tj. N-R, za drugog početak procesa u kružnom novčanom toku R-N-R (tj. R-N). Tu povezanost možemo pokazati na sljedeći način:

R-N-R-N-R-N-R

Prilikom prometa robe promeće se i sam novac tj. prelazi iz ruku svog vlasnika - kupca u vlasništvo druge osobe - prodavaoca robe.
U ovom se i sastoji funkcija novca kao prometnog sredstva, da je novac posrednik u razmjeni i da omogućuje robni promet.
To kretanje novca iz ruku jednog vlasnika u ruke drugog vlasnika nazivamo opticajem ili optjecajem novca.

U svezi s funkcijom novca kao prometnog sredstva i opticajem novca koji je uvjetovan tom funkcijom novca pitamo se kolika je količina novca potrebna u jednoj zemlji da bi se roba mogla nesmetano realizirati.
U obzir ćemo uzeti dva čimbenika:
1.
ukupne cijene cjelokupne robe u jednoj zemlji (neka je zbroj cijena svih vrsta roba 100 mlrd)
2.
opticaj istoimenih komada novca. Taj se faktor sastoji u tome da jedna novčanica npr. od 1000 N služi u prometu kao posrednik u razmjeni ne samo jedne robe već i više vrsta roba. Npr. A je s 1000 N kupio robu od B koja vrijedi 1000 N, B s tom istom novčanicom kupuje robu od C (u istoj vrijednosti), C od D, D od E itd. U primjeru vidimo da je jednom, istom novčanicom koja je kolala iz ruke u ruku, od kupca prodavaocu realizirana vrijednost od 4000 N. Dakle, jednom novčanicom od 1000 N, zato što ona optječe, obavljena je kupoprodaja četiri vrste robe po 1000 N, što ukupno iznosi 4000 N.

Kao što je jedna novčanica od 1000 N opticajem omogućila realizaciju vrijednosti od 4000 N, ona isto tako može omogućiti realizaciju i znatno veće mase robe, npr. 10.000 N. Dakle, za realizaciju vrijednosti roba od 10.000 N nije potrebno u opticaju 10.000 N već samo 1000 N zato jer brzina opticaja novca nadoknađuje njegovu količinu.

Za određivanje količine robe u optijecaju u jednoj zemlji služimo se zbrojem svih robnih cijena i brojem opticaja istoimenih komada novca u jednoj godini. U našem primjeru zbroj svih robnih cijena je 100 mlrd N a broj opticaja istoimenih komada novca je 4. U ovom slučaju količina (K) novca (N) potrebnog (P) u (U) opticaju (O) je 25 mlrd N.

                 zbroj svih robnih cijena
KNPUO = -----------------------------------------
                 broj opticaja istoimenih komada novca

                 100 mlrd N
KNPUO = -------------------- = 25 mlrd N
                 4

Vidimo da brzina opticaja novca nadoknađuje njegovu količinu.

Funkcije novca: mjera vrijednosti

 
1. MJERA VRIJEDNOSTI

Funkcija novca kao mjere vrijednosti očituje se u tom da se pomoću novca može odrediti (izmjeriti) vrijednost bilo koje druge robe.

npr.

1 par cipela = 1000 N

N = novčana jedinica, npr. dolar.

Novčani iznos vrijednosti robe je CIJENA.

Da bi novac mogao mjeriti vrijednost druge robe on sam mora imati vrijednost. Dugo je vremena jedinica mjere bilo zlato koje je zbog svojih svojstava najviše odgovaralo toj ulozi.
Dakle, da bi novac mogao mjeriti vrijednost neke druge robe, on mora predstavljati određenu količinu vrijednosti, a to znači da mora predstavljati određenu količinu zlata (Au).

1973.g.
1 $ = 0,736662 g Au
1 automobil = 1000 g Au
1 automobil = 1369 $

Prema sporazumu Međunarodne novčarske zaklade vrijednost se novca svake njegove članice izražavala bilo u zlatu, kao zajedničkom nazivniku, bilo u USD ($, američki dolar).
MMZ (Međunarodna monetarna zaklada) je 1976. izvršila demonetizaciju zlata pa nijedna njezina članica više nije vrijednost svoje valute izražavala u zlatu. Od 1980. godine, kada je odluka Zaklade stupila na snagu, paritet (lat. par - jednako, jednaka vrijednost) nacionalnih valuta određuje se prema jednoj ili više konvertibilnih valuta, ili prema obračunskoj valuti.

MJERILO CIJENA je težinska jedinica robe novca, dakle 1g, 2g zlata koje je odredila država. Mjerilo cijena je, dakle, USD, EUR... Znači, USD, EUR su novčanice koje predstavljaju određenu količinu zlata, težinsku jedinicu zlata kojeu određuje država.
(Mjerilo cijena je količina zlata koju predstavlja jedna valuta.)

MJERILO VRIJEDNOSTI je apstraktni rad sadržan u robi novcu, dakle, ne zlato već rad sadržan (opredmećen) u zlatu. Apstraktni rad sadržan u robi - novcu priznat je kao društveno potreban rad pa je taj rad postao mjerilo vrijednosti za svu drugu robu.

1 nalivpero = 3g zlata (Au)

Dakle, 1 naliv-pero vrijedi koliko i 3g zlata zato što je u jednom nalivperu sadržano isto toliko društveno potrebnog radnog vremena (apstraktnog rada) kao i u 3g zlata.

Kod funkcije novca kao mjere vrijednosti novac ne mora biti (realno) prisutan. U onom slučaju on funkcionira idealno, zamišljeno. Npr. da bi se izrazila vrijednost automobila nije potrebno imati odgovarajuću vrijednost novca. Dovoljno je zamisliti da automobil vrijedi 500.000 novčanih jedinica. Ova funkcija samo izražava vrijednost robe.

Funkcije novca

 
Funkcije novca su sljedeće:

1. mjera vrijednosti
2. prometno sredstvo
3. platežno sredstvo
4. sredstvo za zgrtanje blaga
5. svjetski novac

Pojam novčarstva

 
NOVČARSTVO je znanost o novcu. To je dio gospodarske znanosti koji se bavi izučavanjem pojave i razvoja novca, načina na koji se on stvara i uništava, i gospodarskih učinaka koje proizvodi.

NOVAC je roba kao i svaka druga roba, ali roba s posebnom ulogom i sposobnošću da bude opći ekvivalent u razmjeni. U povijesti su ulogu općeg ekvivalenta imali različiti proizvodi, kao što su školjke, stoka, platno, žito, oružje, bakar, srebro, zlato.

U gospodarskom smislu novac možemo defiirati kao ekonomsko dobro i nacionalno bogatstvo. Osobitost je novca, kao nacionalnog bogatstva, da se on nalazi u svim bilancama naroda: od bilance države do bilance svakog biznisa.

S pravnog stanovišta novac je od države propisano sredstvo plaćanja. Zakonsko sredstvo plaćanja u jednoj zemlji je VALUTA. Država novcu daje ime i određuje njegovu nominalnu vrijednost.

U suvremenim državama ulogu novca ima kovani novac, papirni novac i nadomjesci (surogati) novca.